Anne Knorr-Kleine - Pastell (empfundene, assoziative Synästhesie)(nach "Klänge der Stille"H.W. Knorr - Hörbeispiel)http://www.atelier-knorr-kleine.de/
Sinestezija: starogrčki, (syn) ujedinjene + (aesthesis) osjeti, "Ujedinjenje osjeta"
Sinestezija je neuropsihološki fenomen, pojavnost u djelovanju mozga koja se manifestira u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog uma nekih pojedinaca. Ta se čudesna igra odigrava u glavama odabranih i njihova osjetila se sjedinjuju u osjećaje o kojima oni samo mogu pričati. Nepodraženo osjetilo primi podražaj upućen drugom osjetilu i protumači ga na sebi svojstven način. Sinestetičari npr. pri slušanju glazbe vide boje u različitim nijansama, pri gledanju boja doživljavaju uvijek istu melodiju u svim njenim tonovima, pri čitanju mirišu napisane rečenice ili kušaju izgovorene riječi.
Zanimljiv je i podatak da sinestezija ostaje prisutna i nakon što neko od osjetila više ne funkcionira. Sinestetičar koji oslijepi u kasnijoj dobi svejedno će vidjeti boje koje kod njega izazivaju riječi kao i prije nego što je izgubio vid.
Veliki broj sinestetičara se upravo zbog tih svojih posebnih doživljaja osjeta pronašlo u umjetničkom svijetu. Pisac Vladimir Nabokov je bio sinestetičar. On je svoja iskustva opisao u autobiografiji 'Govori, sjećanje!', a poznato je da su istu pojavnost u djelovanju mozga imali i njegova majka i sin. Navodno se Nabokov požalio majci prilikom igre s drvenim kockama na kojima su bila ispisana slova u bojama kako su pogrešno nacrtali slovo A crveno umjesto plavo. Nasreću, majka je i sama imala sinesteziju pa je odmah znala o čemu dječak govori.
Sinestezija je poznata književnosti, kao stilska figura koja objedinjuje riječi koje izražavaju različite osjetilne doživljaje. Antun Gustav Matoš je u pripovijetki 'Samotna noć' sinesteziju ovako predstavio:
"Mrvi se crnim mrvicama u ljubičasti trag zašlog sunca, iščezava u ljubičastom poljupcu kojim slavi veseli i bijeli dan sumornu, baršunastu noć!'"
Iako je sinestezija, kao pojavnost poznata stoljećima, tek su se u zadnje vrijeme pronašla mjesta u mozgu s kojima se ta pojavnost pokušava i znanstveno protumačiti.
U beskraju mogućnosti djelovanja mozga su otkriveni putevi po kojima nastaju misaone slike. Zaključeno je da bi te poprečne veze među ćelijama mozga mogle biti izvorišta sinestezije, a u isto vrijeme i njegove kreativnosti.
Iako je sinestezija, kao pojavnost poznata stoljećima, tek su se u zadnje vrijeme pronašla mjesta u mozgu s kojima se ta pojavnost pokušava i znanstveno protumačiti.
U beskraju mogućnosti djelovanja mozga su otkriveni putevi po kojima nastaju misaone slike. Zaključeno je da bi te poprečne veze među ćelijama mozga mogle biti izvorišta sinestezije, a u isto vrijeme i njegove kreativnosti.
Jedan sinestetičar vidi crno napisane brojeve uvijek u bojama, drugi vidi uvijek plavo kada čuje zvuke klavira, a treći dodirujući mljeveno meso osjeća gorčinu u ustima. Nadareni sinesteitičari govore onako kako vide svojim unutarnjim očima
“San se hvata zelenih brda i bujnih vinograda po kojima ruji rumeno grožđe kao plamen, bijelo gori kao ćilibar, a modro se crni kao tisuć stisnutih bregunica ispod jesenjeg lišća koje se napilo krvi sunčane"
Drugi su nesigurni u opisivanju svog osjećaja pa se ograđuju riječima:
Drugi su nesigurni u opisivanju svog osjećaja pa se ograđuju riječima:
"Da, ja vidim dugine boje iako znam da su brojevi crni."
Za lakše razumjevanje nastajanja umjeća svakodnevnog pokreta predočavam si misaonu sliku ljubavi, kako ju je izrazio Prevert, pa je onda sinestezijom zvukova, mirisa i dodira živim punim osjećajem.
Ta ljubav
lijepa kao dan
i ružna kao vrijeme...
Pitam se, koji me to zvukovi, koje slike vode do iskonskih nagona, slobode, intuicije, snage.
Ta ljubav
tvrdoglava kao magarica
živa kao želja
okrutna kao sjećanje
Pitam se od kuda kreće pokret ruke, kada majka briše znoj sa čela bolesnog djeteta, a od kuda, pokret zaljubljene žene kada miluje lice muža, kad udara u napadu, kad se brani.
glupa kao kajanje
nježna kao uspomena
hladna kao mramor
lijepa kao što su dani ljepi
To je stanje dionizijske opijenosti. Ljubav je nagon i ja u toj opijenosti gluha poput tetrijeba plešem ples ždrala, uz tonove simfonije svemira smaragdnih boja.
Ona nas gleda smješeći se
govori ne govoreći ništa
Ja je slušam drhteći
i vičemU zanosu trenutka, u kojem ljubav vlada mojim tijelom, pokret čak i onaj najprozaičniji postaje umjeće.
Ta ljubav tako stvarna
Ta ljubav tako divna.................
Ljubav postaje pokret u kojem se zrcale moje najintimnije misli.
U pokretu vidim misli i želje i osjećam tijelo. Taj novi osjećaj me ispunja bogatstvom i snagom. U mirisu pokreta ja prepoznajem sklad njegovih oblika i ljepotu dana u kojem se budim.
Ta ljubav vrebana
jer smo je vrebali
U pokretu vidim misli i želje i osjećam tijelo. Taj novi osjećaj me ispunja bogatstvom i snagom. U mirisu pokreta ja prepoznajem sklad njegovih oblika i ljepotu dana u kojem se budim.
Ta ljubav vrebana
jer smo je vrebali
Ljubav- progonjena, ranjavana, gažena, poricana, zaboravljena
jer smo je progonili, ranjavali, gazili, poricali, zaboravljali...........
jer smo je progonili, ranjavali, gazili, poricali, zaboravljali...........
slika "Musik II"Acryl - 80x60 - 2000;
Anne Knorr-Kleine
Ali ja osjećam ljubav kao muziku, kao tonove simfonije univerzuma, vidim je u nijansama boja moga sna o njoj.
U tom stanju punom ljepote prepoznajem strah, strast, odlučnost, sreću, zrelu samoosjećanost i spoznajem trenutak u kojem trajem.
Mi zaljubljeni
imamo samo tebe..................
Obično u trenucima potpune sreće, vidimo najljepše misaone slike u životu i one traju, postaju bajke, djeluju kao pročišćenje, potpuno predavanje intuitivnom. U tom izobilju ljepote osmišljavam pokret i njime pričam bajke. Tu me zvukovi dodiruju, a boje davnih doživljaja mirišu snom i ja čujem ljubav.
Moj pokret je svojom jednostavnošću postao sinestezija zvuka, mirisa i slike. Pokret, to sam ja u ružičastom svijetu sreće. Moje tijelo je materijal koji, slično skulptoru koji upotrebljava dlijeto, ja klešem pokretom. Ono mijenja oblik, sljubljuje s prostor- vremenom i pokretom oblikuje njega i sebe, postaje vidljivi znak ritma mojih unutarnjuh zvukova i misaonih slika nastalih mirisima i dodirima koje sam godinama pamtila.
Boja Vremena...
Wär nicht das Auge sonnenhaft,
Wie könnten wir das Licht erblicken;
Lebt nicht in uns des Gottes eigne Kraft,
Wie könnt uns Göttliches entzücken?
Da oko nije suncu nalik
Kako bismo mogli svjetlo gledati;
Da ne živi u nama sama božja snaga
Kako bi nas božansko moglo ushititi?
Tri riječi, koje Goethe koristi u svojoj uvodnoj pjesmi u njegovu teoriju boja: oko, svjetlost, božansko – spadaju skupa i međusobno su povezani. U oku svijet, čovjek i božansko postaju jedno. Biće čovjeka, njegova nutrina, njegova duša zrcale se u oku. Istovremeno se u njemu ogledava svijet u kojem živi. U oku svijet susreće čovjeka. Te Goetheove misli su probudile nutarnjeg hermenauta, tumača nerazumljivog, izazvale kovitlac neurona u misaonom režnju. pokrenule mašineriju razmišljanja, uzburkale želju za istinskim doživljajem boja. Oko je suncu nalik, tvrdi pjesnik, u nama je božanska iskra tvrdi Goethe, dozvolih sebi ushit u carstvo sinestezije. Ljubav osjetih u ljubičastim tonovima sutona i svitanja. Koju boju ima vrijeme upitah mudrace na vratima spoznaje. Smijali su se i poslali me na putovanje snoviđenjima sa početka svijeta...
Osluškujem nebesku tišinu i pričinja mi se, u pjevu nebeskih ptica, čujem žubor rijeke vremena. U suzama oblaka čujem poeziju univerzuma, vidim iskrenje obrisa sretnog trenutka i ulazim u kristalni dvorac koji je iznjedren iz vječnog Božjeg sna. Veliki nebeski orkestar svira suptilnu melodiju svevremena. Strune, to čudesno tkivo svemira, trepere ritmom svjetlosnih zraka koje se na svom beskrajnom putu slijevaju u naša srca ili je ta čudesna muzika ipak samo igra svijetlosti i sjena naših besmrtnih duša.
Jezdim među treperavim očima beskraja u kočiji koju umjesto nebeskih vranaca vuku isprepletene istine, misli velikih poeta i uvode me u carstvo istinskog postojanja. Eoni se mjenjaju, epohe se smjenjuju, prepoznajem lica viđena u knjigama, osluškujem simfoniju univerzuma i čujem davno ispisane osjećaje.
Osluškujem šaputanje zvjezdanih duša iz prohujalog vremena, prolazim kroz panoramu svjetske lirike, osjećam mirise Provanse, Portugala, Toskane. Antologijski se redaju soneti, heksametri, pjesme nepoznatih autora, pjesma nad pjesmama. Iznenada, u blještavilu boja, vidim vatromet želja i prekrasnu sliku beskonačnog ljetnog neba na kojem iskre odsanjani snovi naših praotaca. Prelazim granice dozvoljene smrtnicima, zaboravljam da je život konačan, zaboravljam na zvjezdani prah koji će jedini poslije mene ostati.
Tada se iz ničega u svijesti pojavi svjetlost, čudesna rapsodija boja, tajna skrivena u bespućima beskraja. Snažan vjetar se spušta nad pučinu snova, svilena jedra su puna ljubavnog zova, a ja lutam nepredglednim visinama, prolazim kroz Danteove krugove, zaobilazim kosmičke erozije da dotaknem kraj duge i utopim se u bojama nekog drugog svijeta.
Tada mi se pričinja, nebo se raduje mojim pustolovinama, a onda me, na obroncima jave, kišom tuge poziva na povratak u trenutak. Prave stvari se događaju u titraju oka i nikada ne ponavljaju. Onda sam sigurna u sutonu umiru tišine, pred mojim očima se šire jutra razigrana, sve su staze utabane osmjesima djece koja čekaju na oknu vremena i kupuju dane koji nadolaze kao polagana kočija iz prapostojanja.
Zaustavljam se zagrljena ljubičastim svitanjem i boje nadolazećih trenutaka mi romorom pješčanoga sata nagovještavaju sljedeći. U zrncima pjeska sam sakrila davne spokoje, obojila sam osjećaje modrinom nadanja i purpurom žudnji i nedozvoljavam čekanju da mi oduzme ljepotu dječijeg osmijeha. Pružam dlanove ka tajnovitom šarenilu vječnosti, kradem nebu plavetnilo, suncu zlatni sjaj i trepavicama ucrtavam nove puteve na globusu želja. Ćutim kako razmišljam i osjećam slično dugi koja traje u treptaju oka i onda nestaje nošena okretajima planete oko srca koje neprestano odkucava trenutke.
U svakom novom svitanju otkidam komadiće vremena i tkam svilenu haljinu u nijansama koje uzimam iz varljivog duginog spektra prosutog na horizontu svijesti.
U tom stanju punom ljepote prepoznajem strah, strast, odlučnost, sreću, zrelu samoosjećanost i spoznajem trenutak u kojem trajem.
Mi zaljubljeni
imamo samo tebe..................
Obično u trenucima potpune sreće, vidimo najljepše misaone slike u životu i one traju, postaju bajke, djeluju kao pročišćenje, potpuno predavanje intuitivnom. U tom izobilju ljepote osmišljavam pokret i njime pričam bajke. Tu me zvukovi dodiruju, a boje davnih doživljaja mirišu snom i ja čujem ljubav.
Moj pokret je svojom jednostavnošću postao sinestezija zvuka, mirisa i slike. Pokret, to sam ja u ružičastom svijetu sreće. Moje tijelo je materijal koji, slično skulptoru koji upotrebljava dlijeto, ja klešem pokretom. Ono mijenja oblik, sljubljuje s prostor- vremenom i pokretom oblikuje njega i sebe, postaje vidljivi znak ritma mojih unutarnjuh zvukova i misaonih slika nastalih mirisima i dodirima koje sam godinama pamtila.
Boja Vremena...
Wär nicht das Auge sonnenhaft,
Wie könnten wir das Licht erblicken;
Lebt nicht in uns des Gottes eigne Kraft,
Wie könnt uns Göttliches entzücken?
Da oko nije suncu nalik
Kako bismo mogli svjetlo gledati;
Da ne živi u nama sama božja snaga
Kako bi nas božansko moglo ushititi?
Tri riječi, koje Goethe koristi u svojoj uvodnoj pjesmi u njegovu teoriju boja: oko, svjetlost, božansko – spadaju skupa i međusobno su povezani. U oku svijet, čovjek i božansko postaju jedno. Biće čovjeka, njegova nutrina, njegova duša zrcale se u oku. Istovremeno se u njemu ogledava svijet u kojem živi. U oku svijet susreće čovjeka. Te Goetheove misli su probudile nutarnjeg hermenauta, tumača nerazumljivog, izazvale kovitlac neurona u misaonom režnju. pokrenule mašineriju razmišljanja, uzburkale želju za istinskim doživljajem boja. Oko je suncu nalik, tvrdi pjesnik, u nama je božanska iskra tvrdi Goethe, dozvolih sebi ushit u carstvo sinestezije. Ljubav osjetih u ljubičastim tonovima sutona i svitanja. Koju boju ima vrijeme upitah mudrace na vratima spoznaje. Smijali su se i poslali me na putovanje snoviđenjima sa početka svijeta...
Osluškujem nebesku tišinu i pričinja mi se, u pjevu nebeskih ptica, čujem žubor rijeke vremena. U suzama oblaka čujem poeziju univerzuma, vidim iskrenje obrisa sretnog trenutka i ulazim u kristalni dvorac koji je iznjedren iz vječnog Božjeg sna. Veliki nebeski orkestar svira suptilnu melodiju svevremena. Strune, to čudesno tkivo svemira, trepere ritmom svjetlosnih zraka koje se na svom beskrajnom putu slijevaju u naša srca ili je ta čudesna muzika ipak samo igra svijetlosti i sjena naših besmrtnih duša.
Jezdim među treperavim očima beskraja u kočiji koju umjesto nebeskih vranaca vuku isprepletene istine, misli velikih poeta i uvode me u carstvo istinskog postojanja. Eoni se mjenjaju, epohe se smjenjuju, prepoznajem lica viđena u knjigama, osluškujem simfoniju univerzuma i čujem davno ispisane osjećaje.
Osluškujem šaputanje zvjezdanih duša iz prohujalog vremena, prolazim kroz panoramu svjetske lirike, osjećam mirise Provanse, Portugala, Toskane. Antologijski se redaju soneti, heksametri, pjesme nepoznatih autora, pjesma nad pjesmama. Iznenada, u blještavilu boja, vidim vatromet želja i prekrasnu sliku beskonačnog ljetnog neba na kojem iskre odsanjani snovi naših praotaca. Prelazim granice dozvoljene smrtnicima, zaboravljam da je život konačan, zaboravljam na zvjezdani prah koji će jedini poslije mene ostati.
Tada se iz ničega u svijesti pojavi svjetlost, čudesna rapsodija boja, tajna skrivena u bespućima beskraja. Snažan vjetar se spušta nad pučinu snova, svilena jedra su puna ljubavnog zova, a ja lutam nepredglednim visinama, prolazim kroz Danteove krugove, zaobilazim kosmičke erozije da dotaknem kraj duge i utopim se u bojama nekog drugog svijeta.
Tada mi se pričinja, nebo se raduje mojim pustolovinama, a onda me, na obroncima jave, kišom tuge poziva na povratak u trenutak. Prave stvari se događaju u titraju oka i nikada ne ponavljaju. Onda sam sigurna u sutonu umiru tišine, pred mojim očima se šire jutra razigrana, sve su staze utabane osmjesima djece koja čekaju na oknu vremena i kupuju dane koji nadolaze kao polagana kočija iz prapostojanja.
Zaustavljam se zagrljena ljubičastim svitanjem i boje nadolazećih trenutaka mi romorom pješčanoga sata nagovještavaju sljedeći. U zrncima pjeska sam sakrila davne spokoje, obojila sam osjećaje modrinom nadanja i purpurom žudnji i nedozvoljavam čekanju da mi oduzme ljepotu dječijeg osmijeha. Pružam dlanove ka tajnovitom šarenilu vječnosti, kradem nebu plavetnilo, suncu zlatni sjaj i trepavicama ucrtavam nove puteve na globusu želja. Ćutim kako razmišljam i osjećam slično dugi koja traje u treptaju oka i onda nestaje nošena okretajima planete oko srca koje neprestano odkucava trenutke.
U svakom novom svitanju otkidam komadiće vremena i tkam svilenu haljinu u nijansama koje uzimam iz varljivog duginog spektra prosutog na horizontu svijesti.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen